INTERVJU ZA “RASKRIŽJA – HRVATSKI KATOLIČKI PORTAL”

Razgovarao: Josip Križič

Već kao trogodišnja djevojčica Anđela je pjevala “Tihu noć” u crkvi, te je primljena u uglednu Akademiju za umjetnost zvuka u Darmstadtu. Ovu nadaleko poznatu instituciju pohađala je čak 15 godina, te je sve više razvijala svoju glazbenu nadarenost. Sviranje klavira a naročito pjevanje oduvijek su bile njene najdraže discipline. Hrvatska javnost u Domovini i svijetu upoznala ju je uz duet s Draženom Zečićem s pjesmom „Ima li nade za nas“. U ljeto 1998. godine pjevački dvojac nastupio je s tom pjesmom na jednom od najvećih glazbenih natjecanja u Hrvatskoj “Melodijama hrvatskog Jadrana”. “Ima li nade za nas” postala je apsolutni hit godine u Hrvatskoj, te je ta pjesma na festivalu godinu dana kasnije nagrađena kao najizvođenija pjesma godine. Uslijedile su nominacije za Porin, mnogobrojni nastupi, intervjui i koncerti Drazena Zečića i Anđele…

Anđela u razgovoru za Raskrižje – Hrvatski katolički portal govori o svojim glazbenim počecima, o vjeri i obitelji, o životu i Hrvatima u Domovini i iseljeništvu te o mnogim drugim za hrvatsku današnjicu važnim temama.

Prije svega hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor. Molim Vas, u nekoliko rečenica, predstavite se našim čitateljima.

Hvala Vama što ste me pozvali na razgovor. Rođena sam i odrasla u Darmstadtu, u Njemačkoj. Podrijetlom sam iz Konjica, u sjevernoj Hercegovini. Glazbom se bavim od malih nogu, oduvijek sam obožavala pjevati, pa sam stoga više od deset godina pohađala i glazbenu akademiju u Darmstadtu. Po struci sam stručna suradnica za strane jezike, a trenutačno mi je zanimanje – majka.

Koliko je „biti majka“ za Vas zanimanje, a koliko poziv odnosno odaziv na poziv sustvaralaštva sa Stvoriteljem?

Biti majka je za mene Božji dar, nešto najveće što čovjek može dobiti na dar. Zahvalna sam Bogu na svojoj djeci i činim sve da ih odgojim u duhu vjere i poštenja. Zaokupljena sam trenutno gotovo isključivo djecom, zbog toga sam rekla da mi je zanimanje majka. Naravno da je „biti majka“ i puno više od toga.  Majčinstvo je poziv od kojeg sigurno nema važnijeg u životu.

Glazbom se bavite od djetinjstva. Koliko je ona utjecala na oblikovanje Vas kao osobe?

Sigurno da sam kroz bavljenje glazbom puno toga naučila i iskusila. Već kao dijete išla sam na sate pjevanja i čovjek na taj način u ranoj dobi uči koliko znači biti discipliniran u nečemu kako bi se polučio uspjeh. U jednom razdoblju svoga života pisala sam i svoje tekstove. To je bila jedna faza potrage za sobom i pronalaženja vlastite osobnosti. U tom smislu glazba je svakako imala veliki utjecaj na mene.

Može se reći da Vas je hrvatska javnost u Domovini i u svijetu upoznala tek uz duet s Draženom Zečićem s pjesmom „Ima li nade za nas“. Kako se to sve odvijalo? Jeste li otprije tražili taj „put“ ili „priliku“ ili se radi o slučajnosti?

Tijekom jednog nastupa na proslavi vjenčanja zajedničkih prijatelja, po prvi puta sam upoznala tada već popularnog hrvatskog pjevača Dražena Zečića. Zeki se svidio moj glas i način na koji pjevam te mi je ponudio suradnju. Bilo je to zapravo sasvim neobvezno i nisam ništa očekivala. Čak je na početku bilo i oklijevanja s moje strane. Sa 16 godina bila sam, naravno, učenica, pa smo na početku dogovorili duet i ne slutivši kakvu ćemo lavinu pokrenuti. Tijekom jednog posjeta Dražena u Darmstadtu, za klavirom i gitarom u dnevnom boravku kuće mojih roditelja nastala je pjesma “Ima li nade za nas”. U ljeto 1998. godine nastupili smo s tom pjesmom na jednom od najvećih glazbenih natjecanja u Hrvatskoj “Melodijama hrvatskog Jadrana”. Festival nam nije donio nikakvu nagradu, ali je “Ima li nade za nas” postala apsolutni hit godine u Hrvatskoj, a na festivalu godinu dana kasnije „Ima li nade za nas“ je nagrađena kao najizvođenija pjesma godine. Uslijedile su nominacije za Porin, mnogobrojni nastupi, intervjui, koncerti…

Pjevati ste počeli u crkvenom zboru. Koliko je Vaš život bio i jest vezan uz Katoličku Crkvu?

Točno. Početak moga bavljenja glazbom vezan je za Hrvatsku katoličku misiju u Darmstadtu. Prije nekoliko godina telefonirala sam s pokojnim fra Franom Bilokapićem i časnom sestrom Vitalijom Križan, koji su svakako obilježili život u našoj misiji. Tada mi je fra Frano rekao: “Uvijek kad o tebi pričam, kažem da sam te odgajao skupa s tvojim roditeljima!“. I to je bilo tako. Sestra Vitalija bi mi skoro svaku nedjelju dala pjevati psalam ili jednu pjesmu za vrijeme pričesti. Svaku subotu smo imali vjeronauk u župnim prostorijama, tamo su se održavale i probe za zborsko pjevanje i za folklor. Sve se zapravo uvijek odvijalo na relaciji dom-misija, odnosno odgoj kod kuće i u crkvi. Na isti način danas nastojim odgajati svoju djecu. Jako mi je važno da dobro vladaju materinskim jezikom i da odrastaju u hrvatskom, katoličkom duhu. Nadam se da ćemo suprug i ja u tome uspjeti.

Bavite li se danas profesionalno glazbom?

Glazbom se nikada nisam profesionalno bavila, jer bi to značilo da mogu živjeti od pjevanja. Pjevanje je za mene hobi koji radim doista iz srca i od srca. Trenutačno kao majka dvoje male dječice nemam previše vremena baviti se glazbom, ali to ne znači da sam se prestala njome baviti. Doći će i vrijeme kada ću se opet moći više posvetiti glazbi.

Koliko vjera utječe na Vas i na Vaš život?

Vjera je vrlo važan dio moga života i daje mi snagu i sigurnost. S vjerom ustajem i idem spavati. Često u sebi pjevam i neke crkvene pjesme. Molim se sa svojom kćerkicom. Nedjeljom idemo na svetu Misu. Vjera je, dakle, itekako prisutna u mojoj svakodnevici.

Pjevali ste i pjesme duhovnog sadržaja. Često pjevate i na vjenčanjima u Crkvi. Kako to doživljavate, što Vam to znači?

Pjevanje na Misi ili vjenčanju mi jako puno znači. Ulažem sebe maksimalno, pustim glas i pokazujem svoje emocije, tako da svakome nastojim dotaknuti srce, da svatko osjeti ljubav u tekstu i notama. To mi je cilj. Znači mi to puno, jer i mene dotiču i diraju te note i tekstovi, povezujem sve to sa svojim životom. Duhovne pjesme sam izvodila u dva navrata i na Papafestu u Solinu, prekrasnoj manifestaciji u čast Svetog Oca Ivana Pavla II., jednu od, po meni, najupečatljivijih ličnosti novijega doba.

Recite mi, jeste li ikada razmišljali o glumi? U Vašim izvedbama koje se mogu slušati i vidjeti na videospotovima ili nekim drugim snimkama može se zapaziti, pored vrhunskog glazbenog talenta, i onaj glumački? Je li to zapažanje „pogrešno“ ili u tome ima nešto?

Hvala na Vašem zapažanju. Uistinu sam se pokušala i u tom segmentu. Pjevala sam jedno vrijeme u mjuziklu i išla na razne audicije, ali sve je ostalo tek na jednom mjuziklu i, naravno, spotovima za „Ima li nade za nas“, „Nema ništa novo“ i pjesmu „Zemljo moja“ koju sam snimila s bend aidom Crounitas u Njemačkoj. Nisam nikada razmišljala ići u smjeru glume, jer je ipak glazba ono što me ispunjava.

Živite u iseljeništvu, točnije u Njemačkoj. Iz kojega kuta promatrate našu mladež tamo, koja je izvan Domovine te njihov odnos prema matičnoj državi i narodu ovdje? Ima li hrvatski narod ovdje na našim prostorima, u Hrvatskoj i u BiH u njima neko uporište za budućnost ili je taj odnos rezerviran samo za utakmice naših športskih reprezentacija?

Mislim da su mladi ljudi u iseljeništvu, dakle druga i treća generacija, odlično integrirani u zemljama u kojima žive. Tamo su odrasli, socijalizirani, stvorili su sebi jedno okruženje u kojem se osjećaju doma. S druge strane, Hrvatska ili Bosna i Hercegovina za njih također predstavljaju domovinsko okruženje. To je domovina koja im je posebno prirasla srcu i ta emotivna povezanost je nešto što ne će tako lako nestati. I to je dobro tako. Realno gledajući, ne vjerujem da će se mnogi od tih mladih ljudi vratiti. Ne osjećamo da za to postoji interes u Hrvatskoj i sa strane hrvatskih vlasti. Kada bi se pristupilo iseljeništvu iskreno, s pravom strategijom i bez predrasuda, sjajni potencijali i znanje tih mladih ljudi bi se mogli jako dobro iskoristiti.

Znači li to, po Vama, da povratak Hrvata u vlastitu Domovinu zahtijeva neki poseban interes određenih skupina u Hrvatskoj? To me nekako podsjeća na pojedine „prošle“ hrvatske nogometne i druge talente koje se očito trebalo moliti da igraju za Hrvatsku, a na koncu nikada nisu zaigrali za istu pri čemu su krivnju zbog vlastita neuspjeha uvijek svaljivali na Domovinu?

Ponavljam da je realno da se mnogi neće vratiti. Ali povratak bi bio sigurno nešto veći kada bi se osjetila politička volja, kada bi društvo u Hrvatskoj prihvaćalo povratnike kao obogaćenje, a ne kao konkurenciju ili kao zaostale bauštelce ili gastarbajtere. Prvo, ne znam jesu li ljudi u Hrvatskoj svjesni koliko novca svake godine iseljenici ostavljaju u Hrvatskoj na raznorazne načine? Što mislite što bi se dogodilo da se taj protok novca zaustavi na samo jednu godinu? I drugo, znate li koliko naših mladih ljudi uspješno radi na najutjecajnijim mjestima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, itd.? Mislim da njima treba otvoriti perspektivu i pridobiti ih, ako ne kao povratnike, onda barem kao partnere, savjetnike ili sugovornike.

Kako ste popratili i doživjeli ulazak Hrvatske u EU?

Ponosno mogu reći da sam bila u najboljem društvu. Moj suprug je povodom ulaska Hrvatske u EU organizirao „Hrvatski kulturni tjedan“ u Darmstadtu. U sklopu tog tjedna održan je vrhunski program, u kojem su sudjelovali prof. Ivan Đikić i književnica Jagoda Marinić. Postavljena je izložba o Hrvatskoj u najvećem gradskom centru „Luisencenter“, prikazani su hrvatski filmovi „Ničiji sin“ i „Povratak“, u podijskoj diskusiji. Sudjelovali su ugledni političari, a vrhunac svega je bila priredba s folklornim ansamblom LADO, uključujući i svetu Misu koju je LADO otpjevao.
Inače, mislim da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju jako dobra i pozitivna stvar za našu Domovinu. Nadam se da će Hrvatska znati iskoristiti prilike koje joj se pružaju.

Namjeravate li se vratiti u Domovinu ili je Vaša nova „domovina“ Njemačka? Bez obzira na odgovor, molim Vas, pojasnite razloge i motivaciju.

Ne znam gdje me vode putevi Božiji. Za sada se ne namjeravamo vratiti u Hrvatsku. Naš je dom trenutačno u Njemačkoj, gdje živimo i radimo, gdje nam djeca odrastaju i idu u vrtić. Snalazimo se s mogućnostima koje nam Bog pruža. Međutim, u životu ne treba ništa isključivati. Povratak u Hrvatsku je također opcija, ali naravno, samo ako bi bile ispunjene određene sigurnosti koje su važne u životu.

Koje su to sigurnosti?

Kada čovjek ima obitelj, onda nije spreman previše toga riskirati i gleda na sigurnost. Dakle, siguran posao, kvalitetna zdravstvena zaštita, socijalna zaštita i slični čimbenici koji su važni za obitelj, za djecu i njihovo odrastanje, razvoj i obrazovanje. Ne kažem da su svi ti čimbenici ispunjeni u Njemačkoj, nisu ni približno, ali su još uvijek mnogo povoljniji nego u Hrvatskoj.

Iako ste imali mogućnost i ponude postati poznatiji i ostvariti uspješniju karijeru u Hrvatskoj, odabrali ste drugačiji put. Izabrali ste školovanje. Što biste rekli mladim ljudima koji se nađu u takvoj situaciji?

Uvijek pratite ono u čemu ste dobri i sigurni i u čemu se dobro osjećate. Svakoj mladoj osobi predlažem da se educira na tom području maksimalno i da ne dopusti drugima odlučivati o njezinoj budućnosti. Nemojte da Vam se dogodi da se morate svako jutro dizati i ići na posao koji ne volite raditi i koji Vas ne ispunjava. Imati nadarenost u nečemu znači biti nadaren od Boga i taj dar se ne smije ignorirati samo zato što možda ne donosi kruha. Ako si uporan i voliš svoju nadarenost, onda će to netko prepoznati i dati ti mogućnost razvijati se u tome. Ali, svatko mora za sebe znati je li spreman uskočiti i u hladnu vodu.

Imate li nekog uzora na glazbenoj sceni i ako da, zbog čega?

Za mene je pokojna Whitney Houston bila uzor, jer je ona uistinu opravdavala svoj nadimak „the voice“. Ja bih uvijek bila kao hipnotizirana kada bi ona pjevala. Više ništa i nikoga ne bih čula nego samo njen glas. Uz njezine pjesme sam trenirala svoj glas. Imala sam čast biti na njezinu koncertu uživo i to nikada neću zaboraviti. Whitney je za mene bila i ostala broj jedan.

Uz svijet estrade se često povezuje i puno negativnih pojava kao što su droga, nemoral, neuredan život. Koliko je takva slika estrade utjecala na Vašu odluku koju ste donijeli vrlo mladi?

Danas sam sretna što ne moram svaki vikend biti u drugom gradu i zabavljati ljude. Slučajno sam vrlo naglo upala u taj svijet estrade i vidjela sam što to znači biti non-stop pod pritiskom. Za kratko vrijeme sam puno toga vidjela i naučila. Naravno, u takvoj se situaciji pred vama otvaraju velike prilike i tobože karijera, uspjeh, slava… Ali vrlo brzo sam znala što hoću i što ne želim u svome životu postići. Pomogli su mi svakako i moji roditelji i mogu reći da me to razdoblje jako formiralo u svakom pogledu.

Kada usporedite hrvatsku estradu s onim iz zapadnih zemalja, ovdje konkretno s njemačkom, koje se razlike, ali i poveznice mogu uočiti?

Isto kao u Hrvatskoj i ovdje ima nekoliko zvijezda koje uvijek sjaje, ali i puno zvijezda padalica. Ipak, mislim da smo mi Hrvati kvalitetniji glazbenici jer imamo više glazbenog „duha“.  Naš je mentalitet takav da se sastajemo i zapjevamo, mlado i staro. Naša glazba je jako spontana. I to je taj duh koji uđe u nas, jer jednostavno ne znamo drugačije pjevati nego iz srca. Kod Nijemaca toga nema. Oni imaju regulirane klasične probe zborskog pjevanja, primjerice jednom tjedno od 16-17 sati i nakon toga otiđe svatko svojoj kući, a rijetko kada zajedno na piće ili na kavu. Takva im je i pjesma.

Kakvi su Vaši planovi što se tiče glazbe u budućnosti? Hoće li Vas se moći gledati i slušati i na našim prostorima?

Trenutačno, zbog obiteljskih razloga, nema prevelikih glazbenih planova i ambicija. Međutim, postoje neke ideje, ciljevi i maštanja. Oduvijek sam htjela snimiti vlastiti album, onako po svom guštu i to je cilj na kojem ću nastaviti raditi. Duhovna glazba će ostati aktualna u svakom slučaju. Ne vjerujem da ću se ikada glazbom baviti profesionalno, nego više onako iz svoga gušta. Povremeni nastupi na festivalima, koncertima i drugim događajima, dakle, svakako se mogu očekivati.

Za kraj, molim Vas uputite nekoliko riječi našim čitateljima, među njima i onim mlađima koji Vas vole i prate i koji čitaju naš portal u Domovini i iseljeništvu.

Hvala Vam na pažnji i na čitanju. Drago mi je da postoje mediji poput „Raskrižja“, jer mislim da je vrlo važno da čovjek u današnje vrijeme ima doticaja i uporište u svojoj vjeri. Vjera, jezik i kultura su jako bitni čimbenici za očuvanje vlastitog identiteta. Toga smo posebno svjesni mi u dijaspori. I ne treba težiti nečemu što čovjek nije. Ne treba nametati trendove koji ne odgovaraju vlastitoj prošlosti, povijesti, mentalitetu. Smatram da mnogi u Hrvatskoj pokušavaju na silu implementirati nekakve europske, urbane vrijednosti. Ne ide to od danas na sutra, a uostalom i ne mora ići. Nemojte zaboraviti odakle ste, tko ste i što ste. Time se čovjek treba ponositi.

Anđela, hvala na razgovoru. U ime uredništva Hrvatskog katoličkog portala Raskrižje želim Vama i Vašoj obitelji obilje Božjeg blagoslova, mudrosti i strpljenja u svemu što je pred Vama i Vašim najmilijima. Hvala što ste svojim odazivom na ovaj razgovor obogatili naš portal.

Hvala i Vama i svako dobro!

Foto: © Danijel Marijanović (HD-WORKz)

(objavljeno u rujnu 2013.)

„Bila je prekrasna atmosfera u dvorani. Toliko mladih ljudi iz cijele Hrvatske koji se od srca bave duhovnom glazbom, zaista ih je bilo lijepo vidjeti. Uživala sam u nastupu i zahvaljujem organizatorima Papa festa, župniku don Vinku Sanaderu i svima koji su omogućili ovakvu predstavu. Čestitam ostalim sudionicima, svi su dali sve od sebe i iskreno otpjevali svoje pjesme, što se i osjetilo. Posebno bih pohvalila Papa bend koji me svaki puta iznova oduševljava“, rekla je Anđela.